PIŠE: Jovan Plamenac
SPC nema zvanični stav o vantjelesnoj oplodnji. U tom vakuumu, u njenom kliru neformalno je prevladao stav da je, po snishodljivosti, dopušteno pravoslavnom hrišćaninu ući u proces VTO, ali samo pod određenim uslovima. Osnovni uslov je da bude začeto samo onoliko embriona koliko će biti usađeno u matericu
..........
Vantjelesna, potpomognuta oplodnja (in vitro fertilizacija) uvedena je u medicinsku praksu krajem dvadesetog vijeka. Ovaj način začinjanja čovjeka nauka je zdušno prihvatila i sve vrijeme predano radi na njegovom usavršavanju. On je ukrijepljen i ideološki i propagandno, tako da danas u svijetu vlada opšta predstava da je vantjelesna oplodnja blagodet napretka nauke i, uopšte, civilizacije.
Vjerske grupacije duže tradicije nemaju u svojim bazičnim učenjima konkretnog stava o vantjelesnoj oplodnji. Sasvim razumljivo, jer čak ni naznaka te mogućnosti nije bilo takoreći doskora. Na tu mogućnost, ne na naučni nego na literalni način, 1932. godine ukazao je engleski pisac Oldos Haksli, objavljivanjem distopijskog romana „Vrli novi svijet“. I, nepun vijek kasnije, u medicinskoj praksi imamo sveprisutnu i mnogohvaljenu oplodnju ljudi van tijela. Štoviše, doduše još uvijek stidljivo, u razvoju reproduktivnih tehnologija nazire se kreiranje ljudi i njihovo uzrastanje u fazi fetusa u vještačkim matericama.
Nakon početnog nesnalaženja, vjerske grupacije su do danas prilično jasno definisale stavove o vantjelesnoj oplodnji, kao i drugim bioetičkim pitanjima, koji nijesu uvijek unisoni unutar jedne grupacije. Judaizam, budizam i hinduizam prihvataju medicinski potpomognutu oplodnju u većini njenih oblika, takođe i protestanti (uključujući i anglikance), koptski hrišćani i muslimani suniti, s tim što oni ne prihvataju doniranje „reproduktivnog materijala“ (gameta) ili embriona, kao ni mnogi ortodoksni Jevreji. Muslimani šiiti prihvataju i donaciju gameta…
Rimokatolička crkva ne prihvata medicinski potpomognutu oplodnju ni u kojem njenom obliku. Taj stav ozvaničen je u dokumentu iz 1987. godine, „Donum Vitae“ („Dar života“) koji je objavila Kongregacija za nauku vjere, pod prefekturom kardinala Jozefa Racingera, budućeg pape Benedikta XVI. Rimokatolička crkva ne prihvata vantjelesnu oplodnju jer se na taj način narušava dostojanstvo embriona, odvaja začeće od polnog čina supružnika i prokreacija (začinjanje i rađanje čovjeka) stavlja pod ljudsku tehničku kontrolu umjesto pod Božju promisao. Osnovna poruka dokumenta „Donum Vitae“ je: „Ljudski život mora biti začet u činu bračne ljubavi, a ne u laboratoriji“.
Odnos vjerskih grupacija prema vantjelesnoj oplodnji dobrim dijelom određen je njihovim učenjem o početku čovjekovog života, o čemu smo opširno pisali u „Pečatu“ broj 850, od 4. aprila ove godine (https://www.pecat.co.rs/.../nebo-i-podnebesje-kada...), ali i teološkim promišljanjima i izvođenjem zaključaka iz odabranih premisa, koji mogu biti kako individualni tako i uniformni. Odabir premisa obično je diktiran odnosom prema začetom a nerođenom čovjeku, koji je uobličen vrjednosnim sudovima koji proizlaze iz povjerenja u nauku, ali i ideološkim određenjima – rječju, opštom predstavom o vantjelesnoj oplodnji.
Burna rasprava o VTO u ruskov društvu i Crkvi
Pravoslavne pomjesne crkve, generalno, ne prihvataju vantjelesnu oplodnju u svim njenim oblicima osim da bude začeto onoliko embriona koliko će biti unijeto u matericu. Dakle, vantjelesna oplodnja unutar bračne zajednice, gametima supružnika, u kojoj neće biti viška embriona. One se zalažu prvenstveno za liječenje neplodnosti i kada ono nije uspješno preporučuju usvajanje djece.
Ruska pravoslavna crkva je 2000. godine usvojila dokument „Osnovi društvenog koncepta Ruske pravoslavne crkve“, koji je značio i njen zvanični stav o bioetičkim pitanjima, među kojima i o vantjelesnoj oplodnji. Dvije godine kasnije, 2002, Komisija za bioetiku Svetog sinoda Grčke pravoslavne crkve izdala je saopštenje u kojem se kaže da bi Crkva, po ikonomiji (snishodljivosti) „mogla da prihvati takozvanu homolognu oplodnju, za par koji se smatra ‘jednim tijelom’ koje je bolesno“, uz oplodnju „samo onoliko embriona koliko će biti implantirano“.
Crkveno-javni savjet za biomedicinsku etiku Moskovske patrijaršije Ruske pravoslavne crkve 2010. godine usvojio je Izjavu „Hrišćanski odnos prema vantjelesnoj oplodnji“ u kojoj podsjeća na dokument iz 2000. godine u kojem se govori o moralnoj neprihvatljivosti svih vrsta vantjelesne oplodnje koje podrazumevaju „nabavku, očuvanje i namjerno uništavanje ‘viška’ embriona“ i potom dodaje svoj stav: „Osnova za takvu ocjenu odnosi se i na takozvani ‘meki’ oblik vantjelesne oplodnje, kada se u laboratorijskim uslovima začne ograničeni broj embriona (na primjer, dva-tri), onoliko koliko će biti unijeto u matericu žene“.
U Izjavi se, dalje, kaže da se „pri prirodnom začeću dešava ono što ne zavisi od čovjeka i što on ne zna, dok se pri vantjelesnoj oplodnji smrt ljudskih embriona od početka dopušta. Uvođenje dva ili tri embriona u organizam žene podrazumijeva da će jedan od njih poginuti. Čak i ako pretpostavimo da će razvoj potpomognutih reproduktivnih tehnologija povećati vjerovatnoću implantacije embriona u zid materice do 99 odsto, ni tada se nikome ne može priznati moralno pravo da rizikuje čak i pri 1 odsto vjerovatnoće smrti embriona.“
Zaključak Savjeta je da „korišćenje vantjelesne oplodnje u svim njenim varijacijama sa hrišćanske tačke gledišta predstavlja grijeh i stoga je nedopustivo.“
Komisija za bogoslovlje i bogoslovsko obrazovanje Ruske pravoslavne crkve 2021. godine je pripremila nacrt dokumenta „Etički problemi u vezi sa metodom vantjelesne oplodnje“, u kojem se ukazuje na mogućnosti vantjelesne oplodnje uz isključenje viška, zamrzavanja i redukcije embriona, te donacije gameta i preimplantacione dijagnostike, a odluka o njenoj primjeni prepušta se nahođenju duhovnika.
Komisija je ukazala i da „trenutno postoji neslaganje u crkvenoj zajednici u vezi sa primjenom vantelesne oplodnje. Dio sveštenstva i medicinskih stručnjaka suštinski se protive VTO u bilo kom obliku. Drugi tvrde da bi opšta zabrana vantjelesne oplodnje za pravoslavne hrišćane bez djece značila lišavanje mogućnosti da iskuse radost roditeljstva.“ Takođe, ukazala je i na više stavova protivnika VTO, među kojima i da je „razmatranje tajne začeća djeteta van blagoslovene bračne zajednice neprihvatljivo i iskrivljuje njen hrišćanski lik“, te da „medicinske tehnologije nijesu sposobne da zamijene fizičko, mentalno i duhovno jedinstvo muža i žene, koje im je Bog dao u svetoj tajni braka“ i da „svaki pokušaj stvaranja vještačkog okruženja i vještačkih mehanizama u bilo kom obliku smatraju ponižavanjem dostojanstva ljudske ličnosti i grijehom“.
Ovaj Nacrt proslijeđen je eparhijama Ruske pravoslavne crkve na razmatranje i javnu raspravu. Tako je otvorena burna rasprava o vantjelesnoj oplodnji, i u Crkvi i u ruskom društvu, pa Nacrt nije ni razmatran na Arhijerejskom saboru Ruske pravoslavne crkve.
Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve 2021. godine osnovao je Sinodalnu komisiju za bioetiku i pri tom ukinuo Crkveno-javni savjet za biomedicinsku etiku.
SPC bez zvaničnog stava
Prema popisima stanovništva 2022. godine u Srbiji se preko 80 odsto stanovnika izjasnilo da su pravoslavni hrišćani, a u Crnoj Gori preko 70 odsto. Nema javno dostupnih podataka, a sasvim je izvjesno da i ne postoje, koliko parova koji su sklopili brak u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je uključeno u proces vantjelesne oplodnje. Svešteničko iskustvo svjedoči da je riječ o velikom broju, svakako više hiljada godišnje.
Srpska pravoslavna crkva nema zvanični stav o aktuelnim bioetičkim pitanjima, dakle ni o vantjelesnoj oplodnji. U tom vakuumu, vjerovatno po ugledu na stav iz sinodskog dokumenta Grčke pravoslavne crkve, neformalno se formirao preovladavajući stav u kliru SPC da je, po ikonomiji, po snishodljivosti, dopušteno pravoslavnom hrišćaninu ući u proces vantjelesne oplodnje, ali samo pod određenim uslovima. Osnovni uslov je da bude začeto samo onoliko embriona koliko će biti usađeno u matericu.
Vantjelesna oplodnja ima svoje u javnom diskursu svijetlo, čak blistavo lice, i ispod radara čovjekove percepcije stvarnosti mračno naličje. O tome smo opširno pisali u „Pečatu“ broj 852, od 11. aprila ove godine (https://www.pecat.co.rs/.../nebo-i-podnebesje-nalicje...).
Bez dubljeg sagledavanja što se u tom procesu događa, povodeći se za naučnim stavovima, u koje su uključeni i teološki, a ne sa povjerenjem u Tvorca, sveštenici Srpske pravoslavne crkve, „šakom i kapom“, dijele blagoslove za odlazak na vantjelesnu oplodnju bračnim parovima koji im ga zatraže.
Jedan, izuzetno popularan na društvenim mrežama, čak kaže: „Ostavite se priče da vantelesna oplodnja nije blagoslovena i tako dalje. Ako mene pitate, SPC se nije oglasila da li je blagoslovena, ali ja blagoslovim svima kako god znaju i umeju da dođu do svoje dece.“
Pouzdanje u nauku je pouzdanje u čovjeka. O razumnosti pouzdanja u nauku bezbroj je svjedočanstva. Na primjer, Aristotelov stav o spontanom nastajanju živih bića, da crvi, insekti, jegulje i žabe nastaju iz strvina, odnosno mulja, kao naučan održao se preko dvije hiljade i dvjesta godina. Iako je italijanski ljekar Francisko Redi 1668. godine eksperimentalno dokazao da muve nastaju u trulom mesu samo ako su druge muve u njega položile svoja jaja, Aristotelova teorija u nauci se održala sve do 1861. godine, kada je Luj Paster konačno opovrgao. Ili, kada je Marija Kiri otkrila uranijum, pravili su pomade u koje su ga dodavali. Takvu pomadu koristili su za dugovječnost i smatrali su je blagodaću nauke.
Pa zar upravo činjenica da nauka napreduje ne svjedoči njeno nesavršenstvo. Povjerenje u čovjekovo nesavršenstvo nepovjerenje je u Božije savršenstvo.
Bog kao dežurni krivac
Vantjelesna oplodnja za posljedicu ima nesaglediv broj umrlih ljudi u najranijoj fazi svog života, pa i onda kada se začne samo onoliko embriona koliko će ih biti unijeto u matericu, što je moguće intracitoplazmatskom injekcijom spermatozoida.
Blagosiljanje vantjelesne oplodnje pod bilo kojim uslovima otvara niz pitanja, etičkih i duhovnih.
U slučaju začinjanja onoliko embriona koliko će ih biti usađeno u matericu, jajnu ćeliju koja će biti oplođena kada je hormonskom stimulacijom oslobođeno više njih, a svakako spermatozoid kojim će ona biti oplođena bira embriolog. Dakle, to čini čovjek a ne Tvorac po čijem Promislu se spermatozoid i jajna ćelija spajaju prilikom prirodnog začeća. Upravo embriolog po svom nahođenju bira koji embrion će, kada ih biva više začeto, biti usađen u matericu i tako dobiti priliku da bude rođen.
Svojim blagoslovom sveštenik učestvuje u odabiru gameta za oplodnju mimo Tvorca, pa i pomoru ljudi u njihovoj najranijoj fazi života do kojeg dolazi zbog uplitanja stvorenog u nadležnost Stvoritelja, koji se umnožava tim više što je blagoslov manje uslovan.
Ovo snishođenje rođenom na račun nerođenog, snishođenje potrebi za roditeljstvom onoga čiju patnju sveštenik vidi, na račun života onog kojeg ne vidi, biva pravdano nemogućnošću stvaranja čovjeka bez intervencije Tvorca, pa ni pri vantjelesnoj oplodnji. Život čovjeku može dati isključivo Tvorac. I zašto bi On to učinio u procesu vantjelesne oplodnje, ako nije po Njegovoj volji?
Naučnici su 2003. godine stvorili prvu stabilnu ljudsko-životinjsku himeru tako što su ljudske ćelije spojili sa jajnim ćelijama zečeva, zatim 2017. godine embrion koji sadrži ljudske i svinjske ćelije, 2018. embrion sa ljudskim i majmunskim ćelijama, 2021. sa ljudskim i ovčijim ćelijama… Da li su i ovi embrioni dobili život po Božijoj volji? Da li su po Božijoj volji japanski naučnici 2023. godine stvorili miševe od ćelija dva mužjaka, kada je od 630 embriona rođeno sedam miševa koji su izrasli u zdrave i plodne odrasle jedinke?
Da li je Božija volja da, recimo, od vantjelesno začetih 15 embriona jednog para ljudi, muškarca i žene, pa bili oni i crkveno vjenčani, 14 umre da bi jedan bio rođen? Da li je uspješnost vantjelesne oplodnje zavisi od Njegove volje? Da li je i uspješnost djejstva atomske bombe stvar Božije volje? Ili je to, kao i u slučaju ljudsko-životinjskih himera, Božije dopuštenje bezumnom čovjeku?
Izazvao sam sudar u saobraćaju, napio se i okliznuo niz stepenice, zakasnio na voz, pao na ispitu… Božija volja. U uobičajenom poimanju vjere, Bog je dežurni krivac Vaseljene.
Umru nerođena djeca u vantjelesnoj oplodnji. Pa šta! Umru i prilikom spontanog pobačaja. Ali, umru i rođena djeca. Kada njihova smrt nije posljedice ljudske intervencije, onda je to nesrećan slučaj. Kao i spontani pobačaj. Ali ako smrt rođene djece jeste posljedica čovjekove intervencije, onda je predmet krivičnog zakonodavstva. Smrt mnoštva djece u vantjelesnoj oplodnji nije predmet krivičnog zakonodavstva. Nije zato što je rođeni čovjek tako odlučio.
O dimenziji nerazumijevanja posljedica vantjelesne oplodnje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi najuvjerljivije svjedoči podatak da jedna crkva u Beogradu sprat svog parohijskog doma rentira Specijalnoj ginekološkoj bolnici koja tu vrši vantjelesnu oplodnju.
Grijeh na grijeh
Razumljiva je, i opravdana, čovjekova potreba za potomstvom. Ali nije razumno dobijati djecu po cijenu života njihove braće i sestara. Umjesto blagoslova da idu na vantjelesnu oplodnju, sveštenik je dužan da onima koji mu se tim poslom obrate pruži potpunu informaciju što se u tom procesu događa, da je sasvim izvjesno da će, pored djece koja će možda biti rođena, dobiti i djecu koja će umrijeti, koju neće vidjeti, čiji broj vjerovatno neće ni znati. Da bi to sveštenik mogao da kaže onima koji su mu zatražili blagoslov da idu na vantjelesnu oplodnju, potrebno je da on zna što se događa u tom prosecu. A da bi on znao što se događa u tom procesu, potrebno je da hoće to da zna.
Ne piše u Svetom pismu „prije nego te sazdah u epruveti“, nego: „Prije nego te sazdah u utrobi, znah te…“ (Jeremija 1, 5). I ne piše „koji je mene stvorio u laboratorijskoj posudi, nego: „Koji je mene stvorio u utrobi…“ (Jov 31, 15).
Neznanje o učinjenom grijehu čovjeka od njega ne oslobađa.
Ljekar nad ljekarima trogodišnje propovijedanje Svog učenja započeo je riječima „Pokajte se“, istim riječima kojima je Preteča Jovan na Jordanu pripremao narod za Njegov dolazak. Pokajanje nije iskaz. Pokajanje je djelo. Primjer pokajanja, kao iz žitija svetih, je pokajanje ginekologa dr Stojana Adaševića koji je, kako je sam govorio, abortusima ubio grad veličine Smedereva. Kada je, dobivši ultrazvučni uređaj, spoznao da su ga na Medicinskom fakultetu u Beogradu pedesetih godina prošlog vijeka krivo učili da je „dete živo tek sa prvim plačem“, da je „pre toga ono samo organ majke“, prestao je da radi abortuse i pošao je Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom da propovijeda svoj strašni grijeh.
Bog je čovjeka stvorio kao slobodno biće. To nije socijalna sloboda. To je ličnosna sloboda.
Od Boga je čovjeku slobodno sve činiti, ali mu nije sve na korist, kako to kaže apostol Pavle. Tako je čovjek, kao ličnosno biće, slobodan i griješiti i ne griješiti, pa i samog Boga mrzjeti ili voljeti. Čovjek je slobodan i djecu dobijati onako kako ga Bog uči, ali i kako ga uči čovjek koji je umislio da mu pripadaju Božije nadležnosti.
Opšta predstava je da je napretkom medicine u današnje vrijeme umnogome smanjena smrtnost djece. Istina je suprotna: napretkom medicine u nepojmljivim razmjerama je povećana smrtnost djece. Jeste smanjena smrtnost rođene djece, ali je daleko više povećana smrtnost nerođene.
Čak i mnogi pravoslavni propovjednici, koji znaju da čovjekov život počinje začećem, čovjeka u početnoj fazi njegovog života nazivaju „potencijalnom djecom“, ili „životom“. Embrion im nije čovjek, nego „život“. Kao i biljka, na primjer.
Grijeh usmrćenja nerođene djece, abortusima, tzv. kontraceptivnim sredstvima ili vantjelesnom oplodnjom, svejedno, uzrasta njegovim ignorisanjem. Zaboraviti djecu koja su životno stradala u svom prenatalnom dobu, i kada se to dogodi zbog bolesti ili nesrećnim slučajem a posebno kada se dogodi čovjekovom intervencijom, je grijeh na grijeh.
Izvor: "Pečat"
