POGLED SA RUMIJE: Srbiju bi da sruše jer joj ne opraštaju uspjehe na svim poljima
PIŠE: Mićo Lutovac
Rizikujem, znam, da će se naći neo ko će reći - "šta nas iz Bara i Crne Gore briga za proteste u Srbiji", "to je njihov problem", "imamo mi dosta svojih", i tome slično. Međutim, interesuje nas i tiče nas se i te kako. Interesuje nas makar onoliko koliko nas je interesovalo kada nam je ista ta Srbija obilato (daleko više od svih ostalih republika SFRJ i država Evrope i svijeta zajedno) pomogla kad nas zadesio rozrni zemljotres aprila 1979. godine. Posebno mi u Baru ne bismo trebali, i ne bismo smjeli to nikada da zaboravimo. A tiče nas se i makar onoliko koliko svakog ljeta priželjkujemo da nam turisti iz Srbije dođu i napune apartmane i plaže, potroše novac i tako nam olakšaju život. Nismo toj Srbiji nikada uzvratili za ljubav, humanost i dobročinstvo. Nikada! Jesu junaci na Mojkovcu. pa nam se prašta.
Ideja za ove redove naišla je dok sam se prije neki penjao na Rumiju, drugi put u životu. Ne znam zašto, ali se izgleda sa naše svete planine sve oko nas ponajbolje vidi.
A vidio sam da uvijek kada Srbija stane na svoje noge, kada počne da niže rezultate, kada zaposleni osjete rast plata, kada se otvaraju nova radna mjesta, a strane investicije pristižu — pojavi se nešto što pokušava da to sve sruši. Danas, pod maskom „studentskog bunta“, pred našim očima odigrava se perfidna operacija čiji je krajnji cilj: zaustavljanje srpskog napretka i uništenje stubova nacije. Nimalo slučajno - obrazovanje je prvo na udaru.
Obrazovanje kao meta
Stara strategija poznata svim strukturama koje su učestvovale u obojenim revolucijama širom svijeta glasi: „Ako želite uništiti jedan narod — počnite s obrazovanjem.“ Uništite mlade, buduće intelektualce, inficirajte ih cinizmom, defetizmom i lažnim idealizmom, oduzmite im vjeru, identitet, ponos, pa na kraju i zemlju.
Studentski protesti u Srbiji nisu organski. Većina učesnika ne zna da su dio mnogo šire, perfidno organizovane igre u kojoj nisu subjekti nego alati. A iza svega stoje isti oni centri koji su decenijama pokušavali da slome kičmu srpskom narodu — da gs odvoje od Rusije, otmu Kosovo i Metohiju, i uvuku u kolonijalni status bez volje i glasa.
Sramotni napadi na patrijarha
Posebnu zabrinutost izazivaju sve češći napadi na duhovne i nacionalne autoritete. Najniži oblik tog udara je vrijeđanje poglavara Srpske pravoslavne crkve — čovjeka koji je simbol sloge, smirenosti i sabornosti. Studenti koji sebi daju za pravo da patrijarhu pišu otvorena pisma nedostojnog sadržaja, u kojima mu zamjeraju čak i sastanak sa predsjednikom Putinom, ne razumiju ni istoriju ni budućnost.
Jer baš na tom sastanku, ruski patrijarh Kiril je rekao ono što u Srbiji većina osjeća: da jedino Srbi i srpska crkva nikada nisu izdali Rusiju. Tu rečenicu treba urezati u svijest svima koji se danas igraju geopolitičkih linija, kao da im je istorijsko sjećanje izbrisano. Onaj ko nema poštovanja prema patrijarhu i tradiciji — neće imati poštovanja ni prema državi.
Špijunaža na biciklu
Ništa bijednije i jadnije od toga da vlastitu zemlju optužuješ u inostranstvu. Takozvani „biciklisti“ koji se voze do Strazbura, a sad najavljuju i do Brisela, u stvari nisu aktivisti, već glasnici tuđih interesa. Pod maskom bunta, oni faktički prijavljuju Srbiju stranim centrima moći. Baš odatle njihovi mentori i profesori primaju instrukcije — da ruše ono što Srbija gradi: stabilnost, snažnu spoljnu politiku i ekonomski suverenitet.
Sreća u nesreći je što znamo svi — isti su scenaristi i danas kao 5.oktobra 2000. godine. Isto režirano, samo sa novim glumcima. Mada ima među njima i veterana čija imena ne bih potencirao iz higijenskih razloga, a dobro su poznata cjelokupnoj javnosti.
Profesorski kadar kao instrument
Dio akademske elite koji danas vuče konce protesta odavno je napustio naučnu misiju. To su ljudi koji više pripadaju nevladinoj sceni nego katedri. Obučavani na seminarima po Zapadu, finansirani od stranaca, oni od univerziteta prave poligon za političku obradu mladih. Umjesto znanja — ideologija izdaje o destrukcije. Umjesto nacionalnog duha — bezlični globalizam.
Zašto sada?
Jer sada Srbija jednako kao i pred NATO agresiju 1999. godine pokazuje zube. Ne uvodi sankcije Rusiji. Ne odriče se Republike Srpske, insistrira na Kosmetu kao njenom sastavnom i neotuživom dijelu, što će i biti dok bude svijeta i vijeka. Sarađuje sa Kinom. Investira u infrastrukturu, smanjuje nezaposlenost, gradi autoputeve, fabrike, bolnice. Ima stabilnu vlast, koju predvodi predsjednik koji je, sviđalo se to nekome ili ne, garant stabilnosti i državnosti, uz sve zamjerke koje su se mogu naći.
Zato se udara tamo gdje je najosjetljivije — na mlade. Jer ko ovlada mladima, taj ovlada budućnošću.
I, na posletku: ne treba Srbiji obrazovanje kao poligon za stranu agendu. Treba joj znanje, moral, i osjećaj pripadnosti. Ne trebaju joj studenti koji vrijeđaju svoju vjeru i državu, već oni koji će biti ponosni što pripadaju Srbiji. Ne trebaju joj profesori koji izdaju, već oni koji podižu. Univerziteti moraju ponovo postati mjesta istine, a ne subverzije.
Ovo je trenutak kada se mora zaštititi obrazovanje kao temelj svega. Jer kad izgubiš obrazovanje — izgubio si budućnost. Srbija to ne smije dozvoliti.
