Dobro se dobrim vraća – a izdaja zabranom ulaska

PIŠE: Milenko Jovanović

Nekad je bilo dovoljno reći da si iz Crne Gore pa da te u Srbiji dočekaju kao najrođenijeg, sa pogačom, solju, rakijom -  i otvorenim srcem.  Danas, nažalost, nije više dovoljno ni da kažeš da si Srbin — jer su mnogi to naučili da izgovaraju kao parolu, kao formalnost, a u duši i djelima budu prvi u redu kada treba pljunuti po Srbiji. Dosta je bilo!

Primjer studentkinje iz Budve, kojoj je opravdano zabranjen ulazak u Srbiju, nije izolovan slučaj — to je presjek stanja jedne moralne i političke izopačenosti. Dobiješ sve — školovanje, smeštaj, sigurnost, status. Potpišeš izjavu da si nacionalni Srbin, upišeš fakultet na budžetu, Srbija te tretira kao svog, a ti joj vratiš tako što izigravaš revolucionara i učestvuješ u protestima čiji je cilj rušenje upravo te države koja ti je sve to dala. Neka, takvima Srbija više ne treba biti utočište nego granica.

I nije ona jedina. Vidimo jasno i glasno: dio crnogorskih studenata u Srbiji ne ponaša se kao gosti, nego kao kolonijalni namjesnici, kao podrivači. Sa jedne strane se hrane iz srpske državne kase, a sa druge strane unose u nju otrov ideologija koje su Crnu Goru dovele do ivice nacionalnog rasula. Sramota je što se uopšte mora objašnjavati da takvom ponašanju nema mjesta.

Ti isti studenti, koji nose bedževe "antifašizma", "slobode", "demokratije", danas marširaju Beogradom u isti mah s Ivanom Vukovićem — čovjekom koji je, kao funkcioner DPS-a, bio jedan od stožera politike poniženja Srba u Crnoj Gori. Njegova podrška protestima u Beogradu nije slučajnost — to je otvoreni akt hibridne agresije. On je došao ne kao turista, već kao izaslanik jedne poražene politike koja sada pokušava da se osveti preko tuđih ulica. Njegovo hapšenje i deportacija apsolutno su bili opravdani i neophodni.

A nije on jedini koji se "proslavio" neznanjem i bahatošću.  Premda nema direktne veze sa aktuelnim dešavanjima u Srbiji, nije daleko otišao ni aktuelni potpredsjednik Vlade Crne Gore Filip Ivanović, koji je uspio da izjavi kako patrijarh Porfirije „nije poglavar SPC u Crnoj Gori“, već, navodno, "samo" mitropolit Joanikije. Za čovjeka koji sebe predstavlja kao naučnika, teško je  razlučiti da li je ta izjava više sramotna ili neuko-podmukla. Svakom ko je iole informisan, jasno je da je patrijarh Porfirije na čelu Srpske pravoslavne crkve u cjelini — pa tako i u Crnoj Gori.

Joanikije jeste mitropolit, ali je on jedan od episkopa u Crnoj Gori, u okviru jedinstvene SPC, a ne neki zasebni „poglavar“. To izvrtanje stvarnosti je već viđena matrica, ali je vrhunac ironije da o tome govori neko ko je bio stipendista iste te Srpske pravoslavne crkve i njene Mitropolije. Isti onaj Vuković, kojeg nedavno vidjesmo kako "pumpa" po srpskoj Prestonici prije nego ga je BIA deportovala, svojevremeno je tvrdio da je „Belgija vojno neutralna zemlja“ — i to u jeku kampanje DPS-a za ulazak Crne Gore u NATO! Eto, to su „stručnjaci“ i „univerzitetski profesori“ koji danas glume moralnu elitu.

Nego da se vratimo Srbiji. Već deceniju i po, ona je utočište brojnim političkim licemjerima koji u Crnoj Gori glume veliki nacionalni otpor prema svemu srpskom, a u Srbiji imaju stanove, biznise, školuju djecu... Iz Bara, lično znam nekoliko takvih: danas vode lokalne ogranke stranaka koje su prijetile Srpskoj pravoslavnoj crkvi, vređale patrijarha, i širile antisrpsku histeriju — a u Beogradu imaju sve. Njihova djeca i drugi srodnici glume „velike Srbe“ kad treba dobiti indeks, ali ne oklijevaju da se pridruže prvom protestu koji se organizuje protiv srpskih državnih institucija. Dokle?

Pa i primjer Brajana Brkovića dovoljno govori. Antisrpski djelatnik, koji svojim nastupima u javnosti ne krije prezir prema srpskoj državi, a koristi sve što iz nje može iscijediti — od medijskog prostora do političkog ambijenta. Takvi ljudi su postali upakovani proizvodi nekadašnjeg antisrpskog aparata, sada preobučeni u navodne aktiviste i slobodoumne mišljenike.

Srbija je dugo ćutala. Dugo se pravila da ne vidi šta se iza leđa dešava. Ali više ne. I to je dobro. Država koja poštuje sebe ne smije više tolerisati vlastito podrivanje i još finansirati one koji ga sprovode.. Zabrana ulaska ovakvim pojedincima nije akt osvete — nego konačno vraćanje dostojanstva. Ako Srbija želi da bude jaka, mora znati reći „ne“ onima koji je sistemski potkopavaju.

Istovremeno, treba jasno reći i ovo: Srbija je ekonomski, kulturno i istorijski najvažniji partner Crnoj Gori. Bez Srbije, većina crnogorskih opština, uključujući i  Bar, gdje ovaj osvrt nastaje, ne bi mogla preživjeti nijednu turističku sezonu. Srbi pune ovdašnje plaže, podižu promet, ostavljaju novac, dovode investitore. I sve to trpe dok iz Crne Gore dobijaju političke šamare, uvrede i sabotaže.

Ako iko ima interes da sa Srbijom gradi odnose na zdravim osnovama — to je Crna Gora. Ali ne može to biti ni DPS, ni njihovi jučerašnji sljedbenici, današnji studenti-protestanti. Ne može to biti niko ko je Srbiju shvatio kao bankomat za školovanje, kao bolnicu bez granica, kao besplatnu podršku, a ne kao maticu.

Srbija danas gradi kao niko nikada ranije, zapošljava, podiže standard, razvija vojnu, zdravstvenu i infrastrukturnu mrežu — sve ono što bivši režimi u cijelom regionu, pa i u Crnoj Gori nikad nisu mogli, znali ni htjeli. I upravo zato im smeta. Zato i napadi. Ali ta vremena naivnosti su, srećom, prošla. I kao neko ko želi slogu naroda u obje naše države, želim da kažem i sledeće: podršku Srbije zaslužuju oni koji je poštuju. A ko je pljuje — neka ne računa na dobrodošlicu. Ni u Beogradu, ni u Nišu, ni u Novom Sadu. Srbija više neće biti humanitarni dom za političke hijene.

Dobro se dobrim vraća — a izdaja zabranom ulaska!