(VIDEO) Kako se nacionalno izjašnjavao komunista i partizan iz Crmnice - Svetozar Vukmanović Tempo
U Crmnici, gdje se pjevalo "Oj Crmnice, srpska perjanice", rodio se i Tempo, narodni heroj koji je govorio „Ja sam Srbin“, ali nije spasio rođenog brata – sveštenika koga su partizani strijeljali. Danas nasljeđe tog vremena brišu oni koji žive od njegovih posljedica
....................
Iako će se u maju „svečano proslaviti“ 80 godina od plasiranja u etar ideje o „crnogorskoj naciji“, činjenice iz veoma bliske istorije govore o svim anomalijama tog projekta koji je za cilj imao rasrbljavanje srpskih etničkih prostora pod parolom "bratstva i jedinstva".
Kao što se zna, mnogi najistaknutiji pripadnici komunističkog pokreta iz Crne Gore, čak i nakon 1945. godine, nikada se nisu nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci, već kao Srbi. Među njima je i Milovan Đilas, jedan od najviših komunističkih funkcionera i teoretičara, koji se doživljava često kao „otac crnogorske nacije“. Ipak, Đilas je ostao nacionalni Srbin do kraja života, o čemu je ostavio jasna pisana svjedočanstva i televizijske intervjue.
Komunistički pokret na čelu sa Josipom Brozom Titom, znamo svi, sistematski je radio na rasrbljavanju naroda širom Jugoslavije. Od Srba su pod njegovom vlašću nastajale nove nacije: crnogorska, makedonska, a kasnije i bošnjačka. Posljedica te politike je i da su mnogi Srbi koji nisu bili pravoslavne vjere – katolici i muslimani – prestajali da se tako nacionalno izjašnjavaju.
Do kraja Drugog svjetskog rata, pa i kasnije, u arhivama i popisima stanovništva Crne Gore nema nikakvih tragova o postojanju Crnogoraca kao posebne nacije. Svi stanovnici su bili Srbi – pravoslavci, katolici i muslimani.
O tome jasno svjedoče i udžbenici iz naše skorije istorije. U "Zemljopisu Knjaževine Crne Gore" iz 1899. godine i "Zemljopisu Kraljevine Crne Gore" iz 1911. piše:
„U Crnoj Gori žive Srbi koji govore srpskim jezikom, većinom su pravoslavne vjere, a ima ih nešto malo rimokatoličke i muhamedanske.”
Posebno je zanimljiva Crmnica, kraj koji je bio poznat kao bastion srpstva, gdje se pjevalo: „Oj Crmnice, srpska perjanice!“
Iz te srpske Crmnice potekao je i Svetozar Vukmanović Tempo (1912–2000), partizanski general i narodni heroj. Bez obzira na svoju komunističku ideologiju, Tempo je javno govorio:
„Ja drugi jezik ne znam, ja ću da govorim srpski… ja odem, počnem govor ovako: ja sam Srbin.”
Ali život Tempa nije bio bez tragičnih protivrječnosti.
Njegov stariji brat, sveštenik Luka Vukmanović, bio je ugledni profesor Cetinjske bogoslovije i cetinjski paroh. U maju 1945. godine, partizani su ga strijeljali zajedno sa više od 100 sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske. Tempo, tada član Vrhovnog štaba NOVJ, nije učinio ništa da ga spasi.
Decenijama kasnije, u razgovoru sa mitropolitom Amfilohijem, Tempo je priznao:
„Moj brat Luka je bio bolji i pametniji od mene. On me je školovao. Pola svoje svešteničke plate koristio je za svoju porodicu, a pola je meni slao za studije. Kada sam diplomirao prava rekao mi je: Svetozare, sad imaš diplomu, nađi posao i radi, od mene više ne traži. A ja mlad, zanet idejom, nisam ga mnogo slušao.”
A onda je dodao, gorko:
„Kažu da sam ga mogao spasiti… možda jesam… a možda i nisam.”
Možda mučen tim teretom, Tempo je nakon rata brinuo o bratovoj djeci, ali istorija je već upisala i grijeh i kajanje.
Kako je juče pisao i IN4S, istorija nas uči da se identiteti ne stvaraju na konferencijama i popisima, već u pjesmi naroda, krvi i vjeri — kao što je to bila Crmnica, srpska perjanica, odakle su dolazili i oni koji su, uprkos svemu, znali da kažu:
„Ja sam Srbin.“
