IZ SUTOMORA U ISTORIJU USPJEHA: Dajana, Amerika i saradnja sa Trampom
Dajana Zlatičanin, sada afirmisana medijska ličnost danas živi u Arizoni gdje radi kao voditeljka i novinarka. Iako je našla novi dom u Americi, duboko u sebi nosi ljubav prema Crnoj Gori. U razgovoru za portal CG Dijaspora, Dajana je naglasila da ju je odlazak u inostranstvo natjerao da još više cijeni svoje korijene, porodicu i tradiciju.
"Arizona mi je postala dom, ali Crna Gora je moj temelj. Moja sjećanja na Sutomore, na ljeto, na porodične trenutke — sve me to oblikovalo," kazala je Dajana, koja je bliska samom "kremu" američkog predsjednika Trampa, s kojim je imala više susreta.
Govorila je i o izazovima privikavanja na novu kulturu, ali i o tome kako je rad u medijima u Americi otvorio nove vidike, naučio je samostalnosti i istrajnosti. Ipak, uprkos profesionalnim uspjesima, priznaje da svako jutro počinje mislima o rodnom kraju.
Dajana Zlatičanin vjeruje da će uvijek biti veza između nje i Crne Gore — bilo kroz privatne projekte, podršku mladima ili kroz jednostavno očuvanje jezika, kulture i običaja koje sa ponosom prenosi i na nove generacije preko okeana.
Svaka priča o dijaspori nosi u sebi nijanse nostalgije, hrabrosti i snova, a priča Dajane Zlatičanin posebno osvaja snagom volje, ljubavi prema korijenima i neumornom željom da ostavi trag tamo gdje život nosi. Rođena u Podgorici, odrasla u Sutomoru, Dajana je kao šesnaestogodišnjakinja napustila poznato i sigurno, ponijevši sa sobom sve ono što Crnu Goru čini domom – porodicu, vrijednosti, toplinu i snove.
Amerika joj nije sve poklonila – svaki uspjeh gradila je svojim rukama, svojim trudom i nesalomivom upornošću. Od srednjoškolskih klupa u Feniksu, preko fakultetskih amfiteatara na Arizona Stejt Univerzitety, pa sve do hodnika najviših političkih institucija Arizone, Dajana je pokazala da granice postoje samo za one koji se boje da ih pređu. Njena politička karijera, započeta volontiranjem, ubrzo je dovela do prilike da bude dio kampanje za guvernera Douga Duceyja, a kasnije i do angažmana na predsjedničkoj kampanji Donalda Trampa – iskustva koje ju je nepovratno oblikovalo i otvorilo vrata novih izazova.
Danas, skoro šesnaest godina kasnije, Dajana je cijenjena politička savjetnica i šefica kabineta novoizabrane nadzornice za obrazovanje u Maricopi, najvećoj opštini u Arizoni. Iako duboko ukorijenjena u američki politički sistem, Dajana nikada nije zaboravila gdje pripada – Crna Gora je njena duša, temelj na kojem je sve sagrađeno.
U razgovoru za portal CGDIJASPORA govori o njenom putovanju između dva svijeta – o izazovima i preprekama, o snovima koje nije dozvolila da ostanu nedosanjani, o porodičnoj ljubavi koja joj je davala snagu, i o njenoj misiji da gradi mostove između Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država. Dajana Zlatičanin je dokaz da se snovi ostvaruju kad hrabrost nadjača strah, a ljubav prema korijenima ostane jača od svih daljina.
Možete li nam reći nešto o svom životu – da li ste rođeni u Crnoj Gori ili SAD-u?
Rođena sam 1992. godine u Podgorici, kao najstarija ćerka divnih roditelja, Blagoja i Mirele, i sestra Arseniji, Božani i Tijani. Najvažnija uloga u mom životu je biti tetka – Novak i Danica su moja inspiracija za sve.
Odrasla sam u Sutomoru, gdje sam završila osnovnu školu ,,Kekec” i prve dvije godine gimnazije ,,Niko Rolović” u Baru. Te 2009. godine, zahvaljujući mojoj učiteljici engleskog, Nives Bakić, koja je – ni sama ne znam kako – uspjela da ubijedi moje roditelje da me puste, otišla sam na razmjenu u Sjedinjene Američke Države. U to vrijeme još uvijek nijesam imala crnogorske papire, iako sam tamo rođena i odrasla – ali sve su se kockice tada poklopile da moj put krene ka Americi.
Bila sam dijete iz male sredine koje se odjednom našlo u Americi – u malom gradiću Byron, u državi Illinois. Bio je to ogroman korak. Godinu dana kasnije preselila sam se u Feniks, Arizona, gdje sam provela posljednjih 14 i po godina.
Danas, skoro 16 godina kasnije, Arizona mi je dom – ali Crna Gora je i dalje moj temelj.
Kako je izgledao vaš put do uspjeha u Arizoni? Koje su bile najveće prepreke s kojima ste se suočili i kako ste ih prevazišli?
Igrom sudbine završila sam u Arizoni, gdje od 2010. gradim svoj život i karijeru. Završila sam srednju školu u Feniksu, potom GateWay Community College, i na kraju Arizona State University, gdje sam diplomirala političke nauke.
Još kao studentkinja znala sam da uspjeh u politici ne dolazi preko noći – traži rad, volontiranje i stalno građenje povjerenja. Počela sam kao volonterka Republikanske stranke 2012/13, a već naredne godine bila sam dio tima kampanje Douga Duceyja za guvernera.
Nakon što sam diplomirala, radila sam u kancelariji državnog blagajnika, a zatim upisala master studije iz obrazovanja na ASU, koje sam završila uz punu stipendiju. Kasnije sam se vratila u istu kancelariju kao direktorica za odnose s javnošću. Moj tadašnji šef, Jeff Devit, koji je bio desna ruka predsjednika Trampa, pružio mi je priliku da direktno radim na njegovoj kampanji – iskustvo koje me je mnogo naučilo.
Iako sam nakratko istražila svijet investicija kao analitičarka za državna ulaganja, politika me uvijek vraćala sebi. Provela sam pet godina u Senatu Arizone kao zamjenica direktora za komunikacije, a potom postala portparolka Republikanske stranke.
U februaru 2024. otvorila sam sopstvenu PR firmu, i iste godine vodila svoju prvu političku kampanju – za Šeli Bugs, kandidatkinju za Maricopa County School Superintendent. To je bila najzahtjevnija i najposebnija bitka u mojoj karijeri. Naša strategija je donijela pobjedu sa skoro milion glasova, a Shelli me nakon izbora imenovala za svoju zamjenicu i šeficu kabineta. Ova pozicija mi je ogromna čast i odgovornost.
Najveće prepreke nijesu bile političke – bile su lične. Prilagođavanje novoj zemlji, daljina od porodice i konstantno pitanje: ,,Jesam li dovoljno dobra?” U poslu gdje dominiraju ljudi sa lokalnim vezama, morala sam da budem duplo upornija.
Jedna od stvari koje su me najviše gurale naprijed bila je svijest da su moji roditelji žrtvovali mnogo toga da bih ja mogla da se školujem. Sebi su uskraćivali, a meni pružali sve. To nije samo prilika – to je odgovornost. Nisam željela da njihov trud bude uzaludan. Htjela sam da ih učinim ponosnima. I mislim da sam u tome uspjela.
Naučila sam da uspjeh ne znači izostanak prepreka – već snagu da im pristupiš kao izazovu koji te oblikuje. I upravo zbog toga sam danas ponosna na put kojim idem.
Kako održavate vezu sa domovinom? Da li često posjećujete Crnu Goru ili učestvujete u crnogorskoj dijaspori u SAD-u?
Moji roditelji i sestre su sada ovdje u Arizoni, ali ostatak porodice, prijatelji i sve ono što me je formiralo i dalje je u Crnoj Gori. Zato se trudim da svake godine idem kući – u našu porodičnu kuću u Sutomoru, gdje sam odrasla. Tamo mi je mir, tamo punim dušu. Svaki put kad odem, osjećam se kao da sam se vratila sebi.
Moj akcenat i maniri nikad nijesu nestali, i iskreno – ne želim da nestanu. U tome je moj identitet. Amerika mi jeste pružila mnogo, ali sve ono po čemu sam ja ja – od načina na koji razgovaram s ljudima, do vrijednosti koje živim svaki dan – potiče iz Crne Gore.
U februaru 2025. godine imala sam čast da organizujem prvu diplomatsku posjetu crnogorske delegacije Arizoni. Poslanik Gordan Stojović, na poziv Predstavničkog doma Arizone, sastao se sa brojnim političarima i bio glavni govornik na događaju koji je organizovao hoenix Committee on Foreign Relations. Njegovo izlaganje ostavilo je tako snažan utisak da su mi bivše kolege iz Senata pisale kako žele da putuju u Crnu Goru – oduševljeni načinom na koji je predstavio našu državu: dostojanstveno, pametno i snažno.
To je bio tek početak. Vjerujem da Crna Gora i Amerika imaju mnogo da nauče jedna od druge – i da mi u dijaspori možemo biti taj most. Ja sam neko ko duboko voli Crnu Goru, ali sam i ponosna američka državljanka i veliki poštovalac američkog sistema. Crna Gora ima potencijal da preuzme mnogo korisnih praksi – posebno u oblasti obrazovanja, transparentnosti i jačanja institucija.
Upravo tu vidim svoju ulogu – da budem most, i neko ko može doprinijeti objema zemljama koje voli.
Možete li opisati jedan tipičan dan u vašem životu u Arizoni? Kako se vaš svakodnevni život razlikuje od onog u Crnoj Gori?
Ja sam osoba kojoj brzo dosade rutine, i vjerujem da mi upravo zbog toga politika toliko odgovara – svaki dan je drugačiji i donosi nove izazove. Ustajem rano, najčešće oko 6 ujutru, a ponekad i ranije ako dan to traži. Najviše volim kad mogu da se probudim bez alarma – kako moj ujak Zvezdan kaže, to je „prirodno buđenje“.
Dan započinjem kafom, uz koju odgovaram na poruke i mejlove, a zatim pregledam vijesti – od lokalnih do svjetskih, jer sve može imati uticaj na moj radni dan. U kancelariji sam oko 7:30–8:00, i ostajem do 6 ili 7 uveče, u zavisnosti od obaveza. Od kako smo preuzeli kancelariju u januaru, uvodimo ozbiljne promjene koje će poboljšati obrazovanje u našoj opštini, a vjerujem, vremenom, i u cijeloj Arizoni. Zbog toga često imam osjećaj da dan nema dovoljno sati. Ipak, nadam se da ćemo za nekoliko mjeseci stabilizovati stvari i moći raditi u održivijem ritmu. Imam sjajan tim od oko 80 ljudi i oni svakodnevno čine moj posao lakšim i efikasnijim.
Moj dan u Crnoj Gori izgleda potpuno drugačije – jer tada zaista odmaram. Jutra započinjem kafom kod ujaka i ujne, a često odem i do Podgorice kod tetke i teče. Imamo našu malu rutinu – slane palačinke i kafa u Siciliji kod Gintaša, gdje ona drži radnju sa zavjesama. Ostatak dana provodim sa porodicom i prijateljima, najčešće na plaži, uživajući u opuštenosti života koji tamo i dalje ima svoj prirodan ritam.
Da li imate savjete za mlade iz Crne Gore koji razmišljaju o preseljenju u inostranstvo u potrazi za novim prilikama?
Imam milion savjeta, ali ne želim nikoga da gušim – svako ima svoje planove i snove. Ipak, ono što bih svakome rekla jeste da Amerika pruža prilike za sve. Bez obzira na godine, postoji nešto za svakoga. Ključno je naučiti bar osnovni nivo jezika i pronaći način da dođu legalno u Ameriku kako bi oprobali svoju sreću. Kada kažem sreću, mislim na mnogo rada, uspona i padova – ali isto tako i na puno uspjeha.
Za one koji su nesigurni da li da odu, uvijek kažem da Crna Gora neće nigdje pobjeći – mogu da probaju, da vide kako je ovdje, i zavisno od svojih želja i ciljeva, uvijek se mogu vratiti bogatiji iskustvima koja su stekli u Americi. Možda ih to čak inspiriše da pokrenu svoj biznis ili, kad tečno savladaju engleski, da se zaposle u firmama u Crnoj Gori. Svaki put u Americi je drugačiji. Moj nije bio jednostavan, ali je bio vrijedan – svaki korak, svaka odluka, svaki izazov naučili su me nečemu. I zato sam danas ovdje i dijelim svoje iskustvo – da neko ko čita zna da nije lako, ali da vrijedi. Kad radite ono što volite i postanete dobri u tome, uspjeh dođe. Ovdje se trud i kvalitet cijene, i ljudi su spremni da ih plate.
Uvijek mi je drago kad mi se neko javi za savjet. Meni su mnogi pomagali kad sam tek počinjala i uvijek ću se truditi da to vratim dalje – jer nikad ne znaš koliko ti jedna poruka ili rečenica može promijeniti smjer u nečijem životu.
Šta biste rekli da su najveće prednosti i mane života u SAD-u u poređenju sa životom u Crnoj Gori?
Nažalost, Crna Gora nema toliko ekonomskih prilika i poznata je po nepotizmu. Voljela bih da se to promijeni jednog dana, kako bi više ljudi, koji nemaju jake konekcije, mogli doći do pozicija u kojima se mogu ostvariti i napredovati.
Meni je u Americi jako lijepo. Ovde se mnogo radi, kao i svuda, ali sam brzo shvatila koliko se cijeni trud i rad.
Mi smo veoma vrijedan i uporan narod – samo su nam potrebne prave prilike da to pokažemo.
Mislim da je u Crnoj Gori kvalitet života možda bolji jer postoji više vremena za porodicu. Ali, sa druge strane, male plate često dovode do finansijske nesigurnosti i stvaraju strahove o tome šta donosi sjutrašnji dan. U životu u inostranstvu svi moraju napraviti određene žrtve – bilo u pogledu vremena provedenog s porodicom ili u pogledu finansijske sigurnosti – dok se ne stabilizuju i ne steknu veću slobodu u izboru načina života.
Na kraju krajeva, nema jedne istine koja važi za sve. Svako mora da osjeti gdje mu je bolje – i gdje može da raste. Kako god neko odluči, želim mu sreću i podršku u tom izboru.
Da li postoji neka posebna priča ili sjećanje iz Crne Gore koje vam često padne na pamet dok ste u SAD-u?
Ima ih milion, ali jedno od meni najdražih sjećanja desilo se u junu 2024. godine, kada se moja najmlađa sestra udala u Crnoj Gori. Cijela porodica, i uža i šira, bila je na okupu, a moj sestrić Novak i sestričina Danica su prvi put posjetili Crnu Goru. Još su mali, ali mojoj sreći nije bilo kraja dok sam ih gledala kako trčkaraju po kući i komšiluku u kojem smo odrasli. Ništa se ne može porediti s tim – nevjerovatan je osjećaj što su imali priliku da osjete kakav je život tamo. Evo svaki dan traže da idu za “Sutomole” (Sutomore).
Koji su vaši planovi za budućnost? Da li planirate da se vratite u Crnu Goru ili imate druge ciljeve?
Rado se vraćam u Crnu Goru kad god mogu. Otišla sam sa 16 godina i često osjećam da ne pripadam u potpunosti ni Americi ni Crnoj Gori – već obema. Vezana sam srcem za obje zemlje, i baš ta dvostruka pripadnost mi daje jedinstvenu perspektivu i priliku da doprinesem na oba mjesta.
Za sada, fokusirana sam na to da napredujem u trenutnoj ulozi i radim na projektima koji me inspirišu.
Dugoročno, jedan od mojih ciljeva jeste da aktivno doprinosim jačanju veza između Crne Gore i Amerike – kroz obrazovanje, kulturu, diplomatiju i privredu – koristeći sve ono što sam naučila kroz život i rad u oba doma.
Na koji način balansirate između profesionalnih obaveza i privatnog života u tako dinamičnom gradu kao što je Phoenix, Arizona? Je li teško biti uspješna žena u SAD-u?
Iskreno, ne balansiram savršeno i mislim da kada neko kaže da uspijeva sve besprijekorno balansirati – nije sasvim iskren. Nažalost, uvijek nešto pati. Ako se više posvetite porodici, posao će trpjeti, i obratno. Još radim na tome da nađem bolji balans, jer se ponekad toliko udubim u posao da zaboravim na sve ostalo. Ipak, uvijek pronađem vrijeme za porodicu, jer su oni moj prioritet, moja snaga, kritika i vjetar u leđa. Posljednjih nekoliko mjeseci, zbog političkih izbora i klijenata, radila sam non-stop i porodici nijesam dala pažnju koju zaslužuju, ali sada to nadoknađujem – koliko mogu.
Biti uspješna žena u Americi zahtijeva puno rada, ali smatram da je ovo zemlja koja pruža priliku svakome ko je spreman da se posveti i da sve od sebe, bez obzira na to da li ste muškarac ili žena. Cijenim slobodu i podršku koju ovdje imam u ostvarivanju svojih profesionalnih ciljeva. Sve u životu dolazi s poteškoćama, i vjerujem da svako bira šta želi da mu bude teško. Da sjedim kod kuće i ne radim ništa – i to bi mi bilo teško. Sada radim puno, i to je teško, ali ima smisla.
Svjesna sam da u Crnoj Gori nema toliko prilika kao u Americi, ali vjerujem da svuda ima posla za one koji su spremni da rade. Posao ne mora uvijek biti u struci, ali ako omogućava poštenu zaradu i miran san, vrijedi ga raditi dok ne naiđe nešto bolje.
Često u Crnoj Gori čujem komentare da mi je lako pričati jer sam u Americi, ali ih podsjetim da su iza mog uspjeha brojna odricanja. Nikada se ne zna šta donosi sutrašnji dan – zato je važno biti spreman da se snađemo bez obzira na okolnosti.
Na kraju, radujem se promjenama koje se dešavaju u Crnoj Gori i vjerujem da će nove investicije otvoriti prilike za naše ljude. Ohrabrujem sve da se potrude i da iskoriste pozicije koje se pojavljuju – bilo kroz američku ambasadu ili kroz firme i hotele koji se grade širom Crne Gore.
Razgovarala: Nada Kovačević
